And we're breaking apart
Shards line the streets
Another day's gone by
Bow your head, my dear
Let lose your tears
Ain't nothing but the rain
Crystal snowdrops
Fall down, winter's sky
Cradles the moon on high
And we're breaking apart
Stay strong don't let this pain
Enslave your precious heart
When the sun will shine
Again, again, again
When the sun shall reign
Again, again, again,
Finding myself in this unfamiliar place
I strive to embrace; I want to feel-
My mind deludes me with fear now.
Jaded,
wandering,
gray matter;
nerves shattering under every touch.
Who am I kidding, this shell of a woman?
Who would understand this deep
wanting of attention and love but
still an aversion to almost all of it...
I suppose exploring it is the key.
But,
what if it breaks the lock of my heart?
You are more than a number, statistic or fraction,
You are more than a stranger’s glance or reaction.
You are more than a puzzle piece or a missing link,
You are more than what the world may think.
You are more than a stigma or sign which you're labeled,
You are more than “special”, diseased, different, disabled.
You are more than a whisper, you are more than a name,
You are more than rejection, you are more than others' blame.
You are more than vibrations that torture your ears,
You are more than disorder that drives you to tears.
You are more than emotion you can't read or display,
You are more than the words you’
Od vječnosti
ja trenutak kradem
da pogled tvoj
na kratko sretnem.
Da mi se osmjehneš,
onako, u prolazu,
i tako makneš
dane sive.
Od vječnosti
ja trenutak kradem
da te vidim,
da blizu tebe stanem,
i tvoj dah da osjetim.
Kradem trenutak taj,
za vječnost beznačajan,
ali za mene vrijedan
više od svega na svijetu.
Tko si ti, čovječe,
što među zvijezdama hodaš
a toliko si malen
da ni sjene nemaš?
Da li čuješ
jauk i viku malih?
Plač zaboravljenih
da li ti se javi?
Prestani se uzvisivati
i na zemlju stani!
Prestani, jer ćeš pasti
i završiti u prašini.
Sjeti se da si i sam prašina,
prašina tako neznatna.
Sjeti se koliko si malen,
prije nego što budeš zgažen.
Jednoga dana, kad se probudiš
i u hladnoći sobe tad shvatiš
koliko vremena prošlo je,
koliko dana je potrošeno uzalud,
a sve je moglo biti drugačije
i mogao se isplatit sav taj trud.
Kad shvatiš da je sad kasno,
da je svo to vrijeme protraćeno
i potrošeno bezveze
na puste želje i zabave
i da si povlačio lude poteze
te da sad za sve vraćaš dugove...
Samo suza za ideje protraćene,
treptaj za sate u vjetar bačene.
I samo još jedan dan novi
i prilika da se povijest ponovi.
Da li zov neizbežnog čuješ?
Da li vjetar zaborava osjetiš?
Jer vrijeme prolazi,
čas dolazi
da se od svega oprostiš
i da odeš.
Sat otkucava,
trenutak se priližava.
Glasovi zaboravljenih već se čuju,
i tebe dozivaju
da ima se pridružiš
i sa njima vječnost podjeliš.
Nemoj se opirati
i nemoj bježati
jer taj tren je neizbježan,
taj tren je siguran.
Nemoj bježati.
Nemoj se opirati.
Čuvam sjećanja sa tobom
na mjestu posebnom.
Sva ta sjećanja divna,
sve suze i osmijehe,
sva dobra djela sitna,
sve razgovore pune utjehe.
Sjećanja čuvam,
ali ih ne otvaram
jer hrabrosti nemam
da se s njima suočim
da se opet svega toga sjetim
i da opet proživim
trenutak kad smo se rastali,
kad smo zadnji pozdrav izgovorili.
Ali ipak te se ponekad sjetim...
Tvojih riječi i lika tvog,
osmijeha tvog blistavog.
Kroz pjesmu mi se javiš,
kroz notu ili stih
i osmijeh mi na kratko izmamiš.
I malo fali tad
da se svega sjetim,
ali ipak...
Sjećanja na tebe čuvam
na mjestu posebnom
i ništ
Svako putovanje kraju mora doći,
svatko kad-tad mora zaklopiti oči.
Svjetlost dana kad-tad će nestati,
kiša će jednom početi padati.
Kao bura, vrijeme sjećanja odnosi,
čovjeka sa njegovog puta zanosi,
i vodi ga čudnim putevima,
vodi ga za njega opasnim stazama.
Stazama kojima nitko ne zna kraj,
stazama na kojima vlada lažni sjaj,
gdje prolaznost diktira korak sljedeći
gdje zadnje riječi ne stigne reći.